Tjelesni dismorfni poremećaj, također poznat kao dismorfofobija, težak je mentalni poremećaj koji je uobičajen u cijelom svijetu. Vjeruju da su ružni iako u stvarnosti izgledaju normalno. Oni s ovim poremećajem mogu prestati raditi i družiti se, ostati kod kuće, pa čak i razmišljati o samoubojstvu.
Specijalistički klinički psiholog i hipnoterapeut Mehmet Başkak dao je važne informacije o dismorfofobiji, koja je popularno poznata kao 'bolest ogledala':
KAO RUŽNO, DEFORMIRANO, ODVRATNO ČUdovište...
“Dismorfofobična osoba je opsjednuta oblikom i izgledom bilo kojeg organa, ne voli sebe, misli da je ružan. Iako svi kažu da je to normalno, njoj je neugodno, i dalje misli da je ružna. Nije zadovoljan svojim izgledom, čak i ako ide kod estetičara i ima deset operacija. Usred svakodnevnih poslova, tijekom razgovora, sjedenja za stolom, čitanja; Zapravo, svugdje i u bilo koje doba dana, osoba je ta koja je uistinu nezadovoljna strahom od ružnoće.
Ako postoji lagana fizička abnormalnost, anksioznost osobe doseže ekstremne razmjere. Ova anksioznost uzrokuje klinički značajan stres ili disfunkciju u društvenim, profesionalnim ili drugim važnim područjima.
Osobe s dismorfofobom pogrešno shvaćaju kako izgledaju, čak i kada je percipirana vizualna nesavršenost minimalna ili nema nedostataka u izgledu. Oni sebe mogu vidjeti kao ružne ili deformirane, ili čak kao odvratno čudovište. Brige se često fokusiraju na lice ili glavu. Anksioznost izgleda teško je kontrolirati ili joj se oduprijeti. Time se u prosjeku oduzima 3 – 8 sati dnevno iz života pojedinca. Te su tjeskobe često povezane sa strahom od odbacivanja i niskim samopoštovanjem, osjećajem srama, bezvrijednosti i neugodnosti.
Osim toga, mnogi pacijenti imaju percepciju da ih drugi smatraju ružnima gledajući na njihovu grešku, govoreći o njoj ili je ismijavajući.
TRAJE NEKOLIKO SATI NA DAN
Većina pacijenata pokazuje kompulzivno ponašanje koje se ponavlja. Uobičajena ponašanja uključuju provjeravanje ogledala, uspoređivanje s drugima, pretjerano dotjerivanje (šminkanje, frizura), kamuflažu (šešir, odjeća ili šminka), često mijenjanje odjeće, traženje sigurnosti, guljenje kože i dijetu. Ova ponašanja traju nekoliko sati dnevno i teško ih je kontrolirati.
Na primjer, može biti u stalnoj potrazi, govoreći da mora izgubiti pola veličine iako je potpuno mršav. Možda će mu trebati sati da usporedi oblik svog nosa s nosom drugih. Zna se zezati s bradom...
POČINJE U RANOJ adolescenciji
Dismorfofobija se također može pojaviti u djetinjstvu, ali se dismorfofobija često može manifestirati u ranoj adolescenciji, zajedno s problemima u pubertetu. U adolescenciji je to periodično obilježje koje je vrlo uobičajeno da ljudi previše brinu o vlastitom izgledu, da im je prištić, nos ili neki drugi fizički element ružan i da im je previše stalo do toga.
Međutim, kod onih koji imaju ekstremne probleme da budu voljeni, zbrinuti i prihvaćeni, te onih koji imaju problema sa samopoštovanjem i povjerenjem, ovaj problem može biti povezan s fizičkim elementom, čak i nakon adolescencije, percepcija fizičkog nedostatka može postati trajno i to može postati opsesija.
Obraćanje pažnje na ovu situaciju u adolescenciji i utvrđivanje da je problem zapravo psihološki, a ne fizički u ovom razdoblju može spriječiti osobu da pati od dismorfofobije u odrasloj dobi.
IDI LIJEČNIKU PRIJE ESTETISTA
Dismorfofobiju je teško dijagnosticirati u današnjem svijetu, gdje je estetska kirurgija sve češća, a estetske operacije sve više prihvaćene kao normalne, jer se čini da mnogi pacijenti pribjegavaju estetici samo za glatkiji izgled. Oni oklijevaju prijaviti svoje simptome, bojeći se da će njihove brige biti neutemeljene. No, čak i ako estetski liječnici izvedu najprikladniju operaciju, oni nikad nisu sretni i nastavljaju se žaliti, pa se najčešće upućuju psihijatru/psihologu.
• Razmišljate li stalno o fizičkom stanju u kojem vam je neugodno, uspoređujete li se s drugima i postajete li nesretni?
•
• Je li se pomisao da vas ne vole i da izgledate ružno pretvorila u misli koje se ponavljaju?
•
• Mislite li da svi vide i obraćaju pažnju na vaš organ koji smatrate ružnim i smatrate li vas jako ružnim zbog tog izgleda?
•
• Jeste li uvijek skloni sakriti svoj izgled ili dio tijela, izbjegavate li uvijek komunicirati kako bi to ljudi vidjeli?
•
• Utječe li ova briga o vašem izgledu na vaš život? Ako da: Je li to značajno utjecalo na vaš društveni život, školovanje, posao ili druge aspekte vašeg života?
Ako ste na bilo koji način zabrinuti za svoj izgled i vaš um je stalno zaokupljen ovom brigom i imate te brige već duže vrijeme; onima sa sličnim karakteristikama ovim stanjima potreban je stručnjak za mentalno zdravlje prije estetičara jer je problem psihološki. Čak i ako se napravi najbolja estetska intervencija na organu koji treba ispraviti, problem može potrajati.
POSTOJI LI LIJEČENJE?
Dismorfofobične osobe mogu imati ograničene prijatelje ili ih uopće nemaju te izbjegavati odnose i druge društvene interakcije. Doživljavaju neuobičajeno visok stres i kvaliteta im je života izrazito niska.
Mnogi pacijenti također pokazuju smetnje u svojoj akademskoj, profesionalnoj karijeri ili funkcioniranju uloge. Netko tko ispunjava nekoliko od gore navedenih kriterija mora priznati da mu je potreban psiholog prije nego što postane estetičar.
Većina dismorfofobičnih pacijenata inzistira na traženju kirurškog liječenja. Neki koji su u očaju mogu čak pokušati izvesti vlastitu operaciju (na primjer, pokušaj podizanja lica klamericom).
Nestručni ljudi mogu se obratiti takozvanim estetičarima ispod stepenica. Neki pacijenti koji su nezadovoljni svojim liječenjem mogu imati visoku razinu psihičkih problema, sve do rizika od samoubojstva, ili mogu pokazati nasilje nad liječnikom.
Ovisno o psihološkoj pozadini problema s kojim se osoba suočila, liječenje može potrajati dugo ili kratko. Ovisno o odobrenju stručnjaka, terapija lijekovima i popratne psihoterapije mogu osigurati mir u određenom vremenskom razdoblju.
Kognitivna bihevioralna terapija i prateća hipnoterapijska podrška mogu pružiti ozbiljne prednosti takvim pacijentima. Bitno je da se proces liječenja odvija na psihološkoj osnovi prije estetske intervencije, a kod psihološkog tretmana šansa za oporavak je uvijek velika.
